SKOP-Umjetnička organizacija

 

 

   

MAGAZIN - MULTIMEDIA   

 
 Index SKOP    INBOX - magazin

 

  KONTAKT
   
 ZAČUDNI SVIJET FORME WONG KAR-WAIA
        

 

Osebujna estetika njegovog filmskog izričaja pribavila mu je fanatičan krug obožavatelja u krugovima filmskih kritičara, razmažene festivalske publike, intelektualne elite, obožavatelja vizualnih umjetnosti i modnih urednika......

piše: Nenad Korkut

 

 

 

 

Ime Hong Kongškog redatelja Wong Kar Waia danas je cjenjeno i izvan filmofilskih krugova. Iako je azijski film u posljednjih par godina doživio veliki uspjeh na svjetskim festivalima i u art kinima, i dalje je, uz par iznimki poput Ang Leejevog „Tigra i zmaja“ ili Zhang Yimouvog „Heroja“ i „Kuće letećih bodeža“, obožavan u uskom krugu istinskih filmskih sladokusaca.

Wong Kar Waieva slava nije vezana samo za taj pomodni interes za azijsku kinematografiju u prevrtljivom filmskom svijetu, jer čak i u kontekstu suvremene azijske kinematografije njegov opus posjeduje jedinstvenu karizmu.

 

Osebujna estetika njegovog filmskog izričaja pribavila mu je fanatičan krug obožavatelja u krugovima filmskih kritičara, razmažene festivalske publike, intelektualne elite, obožavatelja vizualnih umjetnosti i modnih urednika. Svatko tko je pogledao neki od njegovih filmova znati će i zašto je to tako.

   Wong Kar Wai je rođen u Šangaju 1956., a još kao dijete postao je dio šangajske zajednice emigranata u Hong Kongu. Studirao je grafički dizajn i ubrzo postaje fasciniran fotografijom, posebice radovima Roberta Franka i Henri Cartier-Bressona. Početkom 80-ih počinje se zanimati za film, te nakon rada kao asistent u produkciji postaje i cijenjeni scenarist.

 

Režijski debi ima 1988. gangsterskom sagom „As tears go by“ koji ga odmah promovira u veliku lokalnu zvijezdu. Sljedeći film „Days of being wild“ iz 1991. priskrbljuje mu fantastične kritike i prve internacionalne nagrade. 1992. režira zahtjevni borilački film „Ashes of time“, a pravi internacionalni uspjeh ostvaruje 1994. filmom „Chungking Express“. Njegov veliki obožavatelj Quentin Tarantino taj film izabire kao prvi koji će njegova novoosnovana producentska kuća distribuirati u svijetu. Na taj način Wong Kar Wai dobiva prvi puta priliku da se njegov film distribuira u Americi i ostatku svijeta, što se ponavlja i s njegovim sljedećim filmom „Fallen angels“ 1995. godine.

 

Moj prvi kontakt s Wong Kar Waievom filmskim opusom dogodio se krajem 1997. godine u Amsterdamu. Bratić, koji je tog proljeća na Canneskom festivalu vidio njegov film „Happy together“, preporučio mi je da ga svakako pogledam pošto je upravo počeo igrati u nizozemskim kinima. Film je u Cannesu donio Kar Waiu nagradu za najbolju režiju. U kino sam se uputio ne razmišljajući previše kako ću odgledati film na kineskom s nizozemskim titlovima. Sestrična koja mi je pravila društvo imala je nezahvalan zadatak da mi prevede barem osnovne dramske zaplete.

 

No nakon nekog vremena začaran vizualnom ljepotom na filmskom platnu potpuno sam zaboravio da mi niti kineski niti nizozemski nisu materinji jezici. I doista, estetika toga filma bila je nešto što sam teško mogao usporediti s dosadašnjim iskustvom boravka u kino dvoranama. Kada sam isti film 5 godina kasnije gledao s hrvatskim prijevodom na HRT-u shvatio sam da mi prilikom prvog gledanja ništa nije promaklo što bi poremetilo razumjevanje i užitak gledanja.Početkom 2001. za vrijeme mog boravka u New Yorku upravo je počeo igrati Wong Kar Waiev sada već kultni film „In the mood for love“, kojeg su pratile sjajne kritike i još jedna Canneska nagrada, ovoga puta za najboljeg glumca Cannesa 2000., Tony Leunga, koji glumi u gotovo svim Wongovim filmovima.

 

Film koji je do danas ostao najveći internacionalni Kar Waiev uspjeh (između ostalog dobitnik nagrade Europske akademije za najbolji neeuropski film 2000.) doista je i jedan od najljepših filmova koje sam gledao. Njegova ljepota prelazi granice filmske umjetnosti, pa ne čudi da je pokrenuo pravu lavinu citata u lifestyle i modnim magazinima.Scenografija i kostimi toliko su elaborirani da je svaki kadar filma izgledao poput dobro osmišljenog stylinga za neki modni editorijal. Francuski Vogue u rujnu 2001. povjerava Wong Kar Waiu fotografiranje novih kolekcija u stilu „In the mood for love“, 'Wallpaper' se istovremeno napaja njegovim predizajniranim interijerima, a modna kuća Lacoste povjerava mu režiranje reklamne kampanje za 2002.

 

Pojava Maggie Cheung, omiljene Wongove glumice i velike Hong Kongške Dive, okarakterizirana je kao nešto najseksipilnije viđeno na filmskom platnu od pojave Marilyn Monroe u filmu „Neki to vole vruće“. Kada su je upitali kako je uspjela tako hodati, skromno je odgovorila da je većina njezinih kretnji ionako snimana u slow-motionu, a da su haljine bile tako uske da je u njima mogla činiti samo sitne korake u kukovima, jer su joj koljena bila gotovo imobilizirana. Za potrebe filma kostimograf je načinio 37 krojem identičnih haljina (ali različitih materijala, boja i dezena) koje je glumica mijenjala iz kadra u kadar kako bi se svojim koloritom uklapala u scenografiju. Osim fascinantne vizualnosti film odiše melankoličnom sjetom, a ponekad i istinskom tugom, pričajući priču o neostvarenoj ljubavi između dvoje glavnih junaka koji se zbližavaju nakon saznanja da su im bračni drugovi u ljubavničkom odnosu. Njezin muž i njegova žena tek se ovlaš pojavljuju u filmu, uvijek snimani s leđa, a glasove im čujemo samo u off-u. Radnja filma smještena je u Hong Kong 60-ih, no film je sniman u Bangkoku jer Wong u današnjem Hong Kongu nije uspio naći lokacije koje bi ga asocirale na to doba. Atmosfera šarenih ulica pretrpanih malim 'fast food' restoranima, mirisi i isparavanja koje se širi poput omaglice iz njih, potencirano prekrasnom glazbom starih kineskih šlagera, opera i Nat King Colea, učinilo je ovaj film instant klasikom.

   I „Happy together“ je ljubavna priča. Tony Leung i Leslie Cheung (glumac koji je široj publici poznat iz Chen Kaigeovog filma „Zbogom moja konkubino“, nedavno je počinio samoubojstvo) igraju uklete ljubavnike koji u traganju za vlastitom srećom, pokušavajući spasiti svoju vezu, odlaze na drugi kraj svijeta, u Argentinu. Bol koju junaci toga filma nose u sebi potencirana je tangom kao simbolom strasti, ljubavi i ljubomore. Nemogućnost komunikacije zbog nepoznavanja jezika samo naglašava otuđenje koje se događa u njihovom međusobnom odnosu. Prvi puta vidimo i Wongov izlazak u otvoreni eksterijer: snimajući veličanstvenu snagu, ljepotu i moć Iguazu slapova kao da naglašava samoću i tragičnost ljudske prolaznosti i nemogućnost očuvanja emocija.

    Film „2046“ iz 2004. godine, vrhunac je Wong Kar Waievog opusa. U prvi mah čini se kao nastavak priče iz „In the mood for love“. Tony Leung igra pisca koji pokušava rekapitulirati uspomene na bivše ljubavi. Ime mu je isto kao i u prethodnom filmu, ali da li je to baš isti čovjek? Maggie Cheung se pojavljuje samo u 'flash backovima' njegovih razmišljanja. 2046 je broj sobe u kojoj su se njih dvoje sastajali u „In the mood for love“. To je naziv i romana koji on piše, smještenog u budućnost, gdje ljudi pronalaze svoje uspomene, ali se od tamo ne mogu vratiti. Nitko, osim njega.

    2046. je i godina kada će se Hong Kong definitivno priključiti Kini nakon što je od matice zemlje dobio još 50 godina administrativne samostalnosti. Film je komplicirane strukture s mnoštvom paralelnih priča i likova, karakterističnih za Wongove ranije radove poput „Cungking Express“ i „Fallen angels“. Onaj tko nije upoznat s njegovim opusom teško će ga pratiti, ali svakako će biti zanesen magijom pokretnih slika koje kao da se u svojoj vizualnoj dorađenosti prelijevaju s ekrana.  Film je zasićen bojama, savršeno dizajniranim prostorima i prelijepim glumicama koje u svakom trenutku izgledaju do najsitnijeg detalja besprijekorno. A junakove bivše ljubavi utjelovljuju sve odreda prvorazredne primadone kineskog filma: Gong Li, Ziyi Zhang, Carina Lau i Faye Wong (koju nazivaju kineskom Madonnom). Kada u jednom trenutku misteriozna kockarica koju glumi Gong Li kaže svoje ime, Su Li Zhen, shvaćamo da se isto tako zvao i lik koji je u „In the mood for love“ glumila Maggie Cheung. Pisac se toga trenutka prisjeća svoje nerealizirane ljubavi iz prethodnog filma, baš kao što će nerealizirana ostati i njegova ljubavna priča s Gong Li u „2046“.

   Gong Li u tom filmu i epizodi omnibusa „Eros“, kojeg je Wong Kar Wai nedavno snimio s Stevenom Soderberghom i Michelangelom Antonioniem, poslužila je kao inspiracija Miuccii Pradi. Prada je istaknula kako je izgled Gong Li u tim filmovima, misteriozne «fame fatalle», nestvarno elegantne i uvijek odjevene u crno, bio jedan od glavnih kreativnih pokretača njezine kolekcije za jesen/zimu 2005/6. S time bi se svakako složio i slavni fotograf Stephane Sednaoui koji u editorijalu za talijanski Vogue od listopada 2005. ispisuje neskrivenu posvetu Wongovim heroinama. Legendarni Peter Lindbergh istovremeno u 'Harper's bazaaru' fotografira Maggie Cheung u novim kreacijama Nicolasa Ghesquierea za modnu kuću Balenciaga.

   Za vizualni identitet Wong Kar Waievih filmova ponajviše je zaslužan njegov stalni snimatelj Christopher Doyle, australac kojeg je životni put nakon izraelskog Kibuca, Indije i Kine doveo u Hong Kong gdje se i upoznaje s Wongom. Povijest kinematografije puna je takvih genijalnih simbioza redatelj-snimatelj. Prisjetimo se samo Bergmana i Nykwista ili Fassbindera i Ballhausa. Govoriti o opusu Kar Waia a ne spomenuti Doyla bilo bi nemoguće. Iako je surađivao i sa drugim režiserima (fascinantan rad u Yimouvom „Heroju“ ili Van Saintovom „Psychu“), Doyle će uvijek biti zapamćen po radu na filmovima Wong Kar Waia. Njegova sposobnost da snima klaustrofobične hotelske sobe i stanove, neonske ulice, osvijetljene izloge, boje i mirise, koji iako artificijelni gotovo da su opipljivi, dajući im mitske konotacije koje poprimaju snagu samostalnog aktera u filmu, doista je jedinstvena. Njegova kamera kao da je još jedan od glavnih junaka koji ima svoj vrlo dorađen karakter. Doyleova kamera često nam priča priče o junacima koje nam dijalozi ne otkrivaju. Pokreti, geste, pogledi koje ona hvata ponekad nam više govore o liku nego li scenarij. Možda je tome tako jer je Wong poznat po tome da nema scenarij kada počinje snimati film, pa ni sami glumci najčešće ne znaju što će se s njihovim likovima dogoditi dok ne pogledaju već montirani film.

   Za mnoge Wong Kar Waiove štovatelje vijest o njegovom prvom američkom projektu bila je nemalo iznenađenje. Planiralo je snimiti filma «Dama iz Šangaja» (slobodna prerada slavnog filma Orsona Wellesa s Ritom Hayworth), u kojemu je glavnu ulogu trebala glumiti Nicole Kidman. S obzirom da Kar Wai do tada nije radio s nekineskim glumcima iznenađenje je tim veće što je za ovaj projekt angažirao tako veliku filmsku zvijezdu. No samo na prvi pogled. Nicole Kidman, bez obzira na veliku slavu, Oscara i komercijalni kredibilitet koji uživa u današnjem Hollywoodu, nipošto nije tipična filmska zvijezda. Svojom recentnom filmografijom navikla nas je na vrlo ambiciozan i umjetnički zahtjevan izbor suradnika i filmova, što je nekarakteristično za glumce njezina ranga. Suradnjom s autorima poput Stanleya Kubricka, Alejandra Amenabara, Stephana Daldryja ili Larsa Von Triera dokazala je svu raskoš svojeg glumačkog talenta, a samim time postala i omiljena u krugovima filmske kritike i festivalske publike. Zato ne čudi da je baš kao i u slučaju njezine suradnje s Von Trierom u «Dogvilleu», sama pisala Wongu Kar Waiu želeći izraziti veliko poštovanje i divljenje prema njegovom opusu, na što joj redatelj predlaže zajedničku suradnju. Nažalost pripreme su se toliko otegle da australska diva nije uspjela naći termine za snimanje, pa se Kar Wai odlučio prije snimiti „My blueberry nights“. Kada je početkom ove godine objavljeno da je Ms. Kidman trudna njihov zajednički projekt odgođen je do daljnjega.

   Film „My blueberry nights“ premijerno je prikazan na Canneskom festivalu 2007. gdje nije izazvao oduševljenje kao njegovi azijski projekti. Iako je Wong Kar Wai za svoj američki debi okupio doista respektabilnu glumačku ekipu uključujući Jude Lawa, Natalie Portman i Rachel Weisz, glavnu je ulogu povjerio mladoj blues pjevačici Norah Jones koja do sada nije glumila. Atmosfera filma ponovno je tipično WKW-evska, iako ga nije snimio Doyle već jedan drugi genijalni snimatelj Darius Kondji (proslavljen suradnjom s David Fincherom na filmovima «Sedam» i «Klub boraca»). Glazbu za film napisao je Ry Cooder. Baš kao i snimateljski rad, glazba je jedan od glavnih i nezaobilaznih aktera same priče. I u ovom filmu WKW obrađuje svoje omiljene teme poput fast food restorana, bolan rastanak od neprežaljene ljubavi, putovanja u nepoznato na kojem glavna junakinja spozna istinu o samoj sebi. Onima koji su zaljubljeni u njegove filmove na kineskom bilo je neobično gledati poznate glumce i slušati tipične šture WKW dijaloge na engleskom jeziku.

   Nakon što smo nedavno na DVD-u odgledali „2046“ jedan moj prijatelj u šali mi je rekao: „Naravno da ti se sviđa Wong Kar Wai, pa njegovi su filmovi uvijek pobjeda forme nad sadržajem“. Možda je to u neku ruku i istina, ali svakako se ne radi o površinskoj zaslijepljenosti estetskim savršenstvom. Ljepota koja okružuje njegove likove toliko ih čini ranjivima u svojoj nedostižnosti, da na neki podsvjesni način počinjemo shvaćati kakve se bujice emocija kriju iza naoko savršenog dekora, te možemo duboko suosjećati s njihovom sjetom i bolom.

   Wong Kar-Wai je umjetnik toliko originalan i neusporediv u svojoj unikatnoj viziji da će vam se začudnost njegovih filmskih slika urezati u pamćenje još dugo nakon izlaska iz kina.

 

      INBOX - magazin